Where would we be if we couldn't dream?

This is my story. My life.

19.12.2015.

Godina nova

"Dugo nisam pisala. Vjerovatno jer nisam imala kome, nisam imala inspiracije, motivacije za stvaranjem vlastitih djela.. Ne znam. Teške riječi mi muče dušu dugo, riječi koje nikad nisam izgovorila, sjećanje na njih mnogo boli. Svako od nas, pogotovo nas koji pod svim sredstvima pred očima javnosti trudimo se ostati sakriveni iza lažnih imena, nosi kofer života. U njemu čuvamo najveće sreće i najveće boli. Boli koje se nikada nečemo riješiti, koja je jednom zaživjela u nama i teško ikad da će nestati. Njen efekt samo se može umanjiti ali njena prisutnost nikad neće nestati. Sad kad sjednem i malo bolje sagledam i dušu i srce zaista vidim do koje granice sam znala ići. Prošle su dvije godine.. Dvije godine života kojeg se ne sjećam zbog silnog alkohola i dugih noći. Kada se to nekom kroz osmijeh priča, zvuči kao dobar dio života ali.. Kada se sjetim svojih misli, bude me strah same sebe ponekad. Doslovno, kad poludiš u životu do te mjere da za granicu malo koju znaš shvatiš koliko je sati otkucalo. Dvije je godine trebalo da prođe da bi se istina progutala i da bi se korak napravio a dno sa kojeg sam ja išla je bunar prepun uspomena. Svaka čaša je bila svaka suza, i svaki dodir bio je uzaludan pokušaj da se istina zaobiđe, da se zaborave lađe potonule. Umjesto izranjanja, ja sam tonula. Niko to ne zna, niko nikad neće saznati koja je bol koja sjeće dušu na dva dijela. Sada..Došla sam do one tačke kada je malo stvari što mi drugi nisu učinili, kada više ni bol nije bol, kada nema borbe koja se nije odigrala na mojim plećima.. Kroz pakao koji sam koračala bez ičije ruke da me povuče koji korak naprijed.. Sada zaista shvatam koliko daleko sam došla. Griješila sam, griješit ću, to nam je kao ljudima u krvi. Ali mi nije u krvi da greške ponavljam. To je borba koju sad vodim. Kako dođe ovaj prokleti Decembar tako sa nanosom snijega opet je osjetim. Tamo gdje je zadnji put zaspala i gdje se svake godine budi. Ona koja mi je uzela i ovo malo proklete duše što sam imala." - sjetih se svojih riječi prošle godine u isto zimsko vrijeme, u kasne sate noći, uz flašu vina koju otresem za par minuta i još jednom legnem uplakana. Ove godine zvjezde sijaju jače, ove godine i ono kuca snažnije.. Dalek je put i još veća borba koju sam vodila tad. Ona najteža, a to je borba sa samim sobom. Bol je skoro pojela sve na svom putu, imala sam uvijek nju da me digne sa dna. Onu koja je zarad ovih pet godina dokazala koliko jako mogu nečije riječi da te ojačaju, koliko borba lakša bude kada je dvije ruke vode.. Međutim, svijet se razvijao, ali ja nisam. Ostala u mjestu, u jednom vremenu kad sam trebala da nastavim dalje ja sam se u mjestu ukopala. Mnogo ljudi poznajem, da li zbog svoje prošlosti, da li zbog toga što sam radila u mnogim lokalima, organizacijama.. Uvijek sam imala direktan kontakt s ljudima u bilo kojoj branši života. Upoznala različitih karaktera, buduće pacijente mentalnih ustanova, duše koje kao da nisu sa ovog svijeta.. Svakakvi ljudi, oni dobri i oni loši, sjedili su za mojim stolom. I sad kad se sjetim, kad vratim misli unazad, kao da se gledam dok otvaram vrata. Došla sam sa namjerom da popijem piće i da se odmorim, razmjenih poglede sa jednom osobom.. Da mi je tad neko rekao da će se stvari odigrati kako jesu, nikad mu ne bih vjerovala. Tako se sve promijenilo.. Ne znam da li si ikad dobio nešto ovako, možda i jesi, ali zasigurno da je meni prvi put da nešto na ovaj fol radim. Možda djetinjasto, možda čak i za ne očekivat od mene koju prečesto procijene kao ozbiljnu, "ne se zajebavat s njom" osobu.. Ali nekad je srce u ovim plećima kucalo koje je zaživjelo prije "par dana" da bi se i najjači se prepali. Sasvim slučajno je sve počelo možda je to i največa čar svega ovog. Spoznaja da još ima čoškova tvog uma koje ja ne znam a da mi srce malo jače zakuca kad god vidim tvoju poruku me malo i plaši. Jer ja nisam onaj tip djevojke koji voli na pola.. "Sviđaš mi se al' ne želim ništa s tobom." - ovakvi klišeji nikad nisu bili moja odbrana. Ako te pustim iza ograde, znaj da postoji čvrst razlog iza toga.. Il te želim povrijediti ili upoznati. Voljeti ili te ne voljeti - jedini meni poznat način. Nema ljubavi sa pola srca.. To je onda neka vrsta sviđanja, neka vrsta djećije "ljubavi". A ja odavno nisam dijete. Naučila sam njenu cjenu, naučila cjenu kada nekom vjeruješ i ostaneš povrijeđen bez imalo stida i srama od strane druge osobe. Naučila sam da je ljubav mač sa dvije oštrice jer kad te pustim iza ograde, one najdalje.. Imaš moč, da me voliš i uništiš. Dajem ti pravo na to kad se kapije otvore i tu nema više pomoći. Pričali smo već o ovakvim stvarima, ali morala sam izbaciti ovo iz sebe. A ja to ne znam tek tako napisati, ja to ne umijem kao svako normalan reći, to se u mojim očima vidi, to se osjeća u prsima ili to se pročita u jednom pismu. Kao što je ovo moje univerzalno elektronsko pismo. Nakon svega rečenog, želim da znaš da zaista u Novu godinu ne želim bez tebe, da mi znači svaki pokret ruke, svaki pogled i svaka riječ kao da ovo što imamo dijelimo već godinama. Čudno, mnogi bi rekli da sam luda, i jesu.. Jer osmijeh koji ti izazoveš dugo nije zaigrao na ovom licu. P.s. jesam ja luda, to nije stvar negacije.

15.07.2014.

Vlasnica najtrazenije robe na svijetu

Gledao sam je s nekim divljenjem, cudjenjem.. Ne znam ni ja sam sta sam osjetio. Ali znam da je bilo jace od one prosjecne emocije. Nije to bio onaj osjecaj kad se zaljubis, oni leptircici i o cemu pjesnici pisu, nije ni bio onaj osjeca gladi i zedji za zenskim tijelom, bilo je to blize nekoj strastvenoj hipnozi. Njene oci obuzimale su svaki centimetar moga tijela, svaki tamni cosak uma.. Bilo je nestvarno. Cekao sam kad ce me neko ustinuti, ili kad ce mi alarm zazvoniti da krenem na posao. Medjutim, nisam sanjao. Ona je stajala ispred mene, mocnija od bilo koje zene, jaca od bilo koje emocije, ne odvajajuci oci od mojih. Zeljela je da tako stojim dok ne umrem, da disem za njom, da zudim za njom. Bio sam njen, a kad razmislim nista od pogleda obicnog nije bilo. Od glave do pete, njen. Obuzet carima pozude, one najjace. Nisam bio svjestan svog izgleda dok se nije glasno nasmijala i produzila dalje s deckom, koji me nije ni pogledao (waaaat?) dok sam nepomicno stajao na ulici. Pogledao sam se. Na meni je bila moja stara, plava, vise ofucana, kosulja kariranog uzorka i crne pantole. Ahhh, kad sam ugledao svoje medjunozje shvatio sam povod njenog smijeha. Situacija dole se zagrijala i bilo joj je drago zbog toga. Ne, zato sto sam joj bio privlacan, vec jer me svojim gledanjem navela na ovo. Osjecao sam se mizerno i prosjecno. Osjecao sam se uzasno. Bio sam podvrgnut njenoj igri. Zaigrao sam s njom, pokusavajuci razumjeti pravila, ne shvatajuci da ne mogu pobijediti. Koji sam ja idiot.


Tako je bilo i sa svakim. NIko nije se nije mogao kontrolisati pred njenim pogledom. Kao da je imala neku cudnu moc gdje svaki muskarac pada pred nju, moleci je da ga dodirne. Kad bi skupili u jednu kutiju misljenja svih muskaraca s kojima je bila, dobili bi isti zakljucak; Nisam je nikad zaboravio.

Probudio sam se ujutru osjecajuci se jos gore nego sinoc. Jebote kao da sam citavu noc pio viagru, situacija se u gacama ne mijenja. Cim mi misli odlutaju do nje, dize mi se. Koji vrag?
Otisao sam na posao, kao popisan, a umalo doslovno da budem takav. Uletio sam doslovno i otisao do wc-a. Kad sam sebi dusu olaksao, kako mi to kazemo, vratio sam se u ured kod sefa. Da, mislim da smo mi bili jedini frizerski salon koji je imao skladiste koje je sef pretvorio u vlastiti brlog. Nije mi se jednom desilo da od mene navecer zatrazi kljuceve da bi kasnije doslo brdo djevojaka. Nikad nisam mogao shvatiti sta to djevojke vide na njemu.. Zvucat ce gay, ali nije bio ruzan vec iritantan. Prosjecan muskarac, dobrih godina, jos boljeg novcanika.. Ali opet, morao je imati neki sarm. Nisu to bile 2 djevojke, vec 5-6 djevojaka SVAKU NOC. Morao je posjedovati neku moc zavodjenja. Lampica, bas kao u crtanim filmovima, mi se upalila iznad glave. Sarm, moc zavodjenja.. Onaj osjecaj hipnoze mora da je tako nastao. Nije posjedovala ljepotu zbog koje bi obarala muskarce s nogu, ali oci.. One su svakog muskarca, kojeg pozeli, obarale s nogu. Nakon 2-3 sata dubokoumnog razmisljanja, odlucio sam je naci i veceras. Odlucio sam saznati po cemu je toliko posebna. Odlucio sam djevojku najtrazenije robe u gradu natjerati da pozeli mene.





09.07.2014.

Vlasnica najtrazenije robe na svijetu

 Vidjali su je cesto po gradu kako nosi teske kese iz prodavnica odjece i iz nekih prodavnica sa namirnicama. Uvijek strogo dotjerana, savrsena plava boja kosa uvijena pri krajevima, sminke malo ali sasvim dovoljno da s naglase opasne crte njenog lica, vitak vrat i struk naglasavali su lancici i suknje jednostavnog kroja, nikad iznad koljena, i bluza sa tek po nekom sarom cisto da udovolji pogledima prolaznika. Jednom je prelazila ulicu, sjecam se nije bilo tako davno, razgovarajuci na telefon. Nosila je dvije kese u rukama, torbu na ramenu a sta mi je skrenulo pogled prema njoj, bio je drecavi crveni karmin na lijepim usnama. Savrseno joj je pristao uz blijedu put. Govorio je, sam od sebe, dosta o njenom karakteru, kao sto i inace crvena boja radi. Skoro da ju je udarilo auto, naravno nije bila njena krivica. Od soka, zbog ruznog zvuka kocnica, zaustavila se ali nije nista rekla. Samo je pogledala muskarca za volanom, i otisla. Ostao je sokiran. Izraz njegovo lica, nakon sto je ona nastavila hodati, rekao mi je da se poznaju.. Ali ne bas po lijepom iskustvu. I tako, svako jutro, iz svog frizerskog salona, gledao bi nju kako prelazi ulicu, ulazi u par, omiljenih sebi, ducana, uzima uvijek isto i odlazi na posao. Radila je u vodecoj firmi za biohemijska istrazivanja. Vidno je na njoj bilo da ne radi tek bilo gdje, vec da njena pozicija osigurava dobrinos, novcani, toj firmi. Izgledala je opako, kao sudija, a njezne oci, boje neba, odavale su je u dusi. Bila je ideja, ideja koju nikad nisam zaboravio.

Cak i ovaj, potpuno njoj nepoznat, covjek bio je zaljubljen u njenu vanstinju, onemogucen da shvati da mozda i nije ona kakvom se cini. Covjekova najgora pretpostavka je da si ono sto nosis, ili da sudi knjizi po koricama. Najgora stvar ikad. A to je njoj islo pod ruku, itekako. Niko nije mogao znati, sta se krije iza plave, barbi, kose i crvenog karmina.

Vidjeo sam je opet sljedece jutro.  Ovaj put, ja mislim prvi i zadnji, u trenerci. Obicna crna trenerka, adidas patike i gornji dio trenerke. Zavezana kosa u cvrst rep, suncane naocale. Predpstavio sam da ih je stavila jer nije imala sminke..Ovaj put joj je plava kosa bila malo duza, ali sam predpostavio da je drugacija kosa, odnosno njena duzina, kad se zaveze u visoki, konjski rep i kad se uvijek. Pogledom sam je otpratio do obliznje teretane. Gole kroz prozor sam ugledao djevojku u istoj trenerci kao i ona, iste suncane naocale ali drugacija boja kose. Totalno sam bio zbunjen. Na cas je bila plava, a sad.. smedja. Kako je moguce? Zazvonio mi je telefon i dok sam zavrsio razgovor sa sefom, totalno sam zaboravio sta sam upravo dozivjeo. Dosla mi je roba, i morao sam otici preko ulice, iza coska do jednog italijanskog restorana, po nju. Mrzio sam popis robe, to je uzasan posao i komplikovan. Za druge to nije bilo nista osim papirologije, za mene? Ubistvo, smrt. Automatski mi dan propadne. Da se razumijemo, ja kao jedan obicni frizer i nisam primao neku veliku robu, koji litar sampona, regeneratora, rucnici, nove cijevi ako mi trebaju za pranje kose, cesalj i koju cetku. I ista ta roba, rijetko je dolazila. Medjutim, znam sta mislite.. cemu toliko jadikovanje oko robe, koje ima toliko malo? Znate, moj sef je kreten. I to ne ona klasicna, klosarska varijanta, vec onaj ortodoksni kreten koji apsolutno nema razumjevanja, nema suosjecanja i vjerovatno da je svoju dusu bogu prodao. Onako za litar sampona. Isti taj moron, od mene je zahtijevao, svaki put kad dodje roba, inventuru da napravim. Roba mi je uvijek dolazila u sredini sedmice, srijeda ili cetvrtak, nikad u nedelju. Kada bi se trebala inventura raditi, jer je kraj te sedmice, ili na kraju mjeseca. I onda bi u tom periodu, odnosno u toj sedmici morao obaviti dvije inventure. A svako ko radi s robom, bilo kakvom, osim onom ilegalnom, zna koliko je to dosadan posao. On, kao vlasnik od jednog superiornog frizerskog salona, sa dugim dosjeom punog glupostima, nije trebao na taj nacin da radi. Jer stvara nama konfuziju, a s tim i sebi. Medutim nije dao progovoriti nikad. Znate.. mrzim svoj posao.

Ona je bila vlasnica najtrazenije robe u gradu. One koja se ne moze kupiti, a da je dobra, ona koja i kad se kupi nije jeftina, a nijedna vlasnica nije bila kao ona. Lijepa, odvazna, snazna, dotjerana u bilo koje doba dana. Bila je vlasnica kakve nije bilo i svako ko je bio s njom znao je. Nekad joj se cinilo da njena lista nema kraja.. Lista cega? Pa lista onih s kojima je bila.

Napokon sam zavrsio tu citavu farsu oko inventure i krenuo da zakljucam radnju. Cuo sam zvuk motora iza sebe i refleksno se trznuo i okrenuo. Bilo je vec 12 sati navecer, zadnji klijent me izmorio, do ovih sati. Gospodicna je trazila savrsenu frizuru da joj napravim jer ima neki event veceras, a kosa joj je bila gora od slame. Potrosena, suha, malo plava, malo crvena, pomislih od blansa se ispralo. Bas je bila urnebes. Bio je to crveni motor, onaj sto sa strane ima plamen. Momak ga je vozio i djevojka je bila s njim. Obgrlila ga je oko struka i nije pustala. Kad su stali, spustila je noge na pod, vjerovatno da ih odmori. Ja nisam skretao pogled, jer je djevojka bila famozna. Tako obicna, nas grad je uvijek bio poznat po lijepim djevojkama *niko kao sarajke*, a opet mi je oduzimala dah. Nije me bilo strah sto joj vjerovatno momak vozi motor i sto bi mi vjerovatno udesio pola face. Zahtjevao sam da doticnoj vidim oci. Plave kao nebo, nevine u odnosu na njen ostatak tijela. Tako njezne sto je bila susta suprotnost njenoj tamnoj sminci. Cek, cek, cek.. Ja te oci znam. Mislim, poznate su mi.

Mozete zamisliti njegov sok kad je shvatio da te biserne oci pripadaju onoj gospodjici iz firme. Ona dama, je po noci sasvim druga licnost.


*next sooooon*

02.07.2014.

belle epoque

Da li ste ikad culi za shisha bojze? Znate, ona skupina idiota sto uvijek sjedi na istom mjestu, godinama a mozda i duze, drzi onaj klincic u ruci iz kojeg izlazi Aladinov dim? Sjedila sam i ja tako jednom u kaficu, daleko od mog doma, sa Lindom. Pored zagusljivog dima cigara, koji obozavam, osjetih nesto slatkasto. Ono, ne previse, ni premalo. Just right. Sta je to bilo, nisam znala ali me ceznja izjedala. Pogledam u pravcu iz kojeg dim dolazi i ugledam par momaka. Simpaticni, u svom nekom svijetu, na izleg ni malo zanimljivi. Proslo je od toga dosta, mozda tad i previse, vremena. Nasla sam se s drugom ispred trznog centra i krenuli smo prema centru grada. Rekao mi je da me zeli upoznati s nekim momcima, nekim njegovim dobrim haverima. Veze nisam imala da cu, sad 6 mjeseci poslije, sa istima svaki dan piti kafu. Mozete zamisliti moje iznenadjenje kad sam shvatila da je to ona skupina "cudnih, na izleg dosadnih momaka". I hajd, tako je sve i krenulo. Prvo jedna kafa, onda neki magicni trikovi sa kartama, pa jedna shisha, pa dvije.. i evo dok sjedim u tom istom lokalu, Belle Epoque, pusim shishu i pijem kafu gledam svoje shisha bojze kako igraju remija. Zanimljivo je kako te sudbina zna sjebati na sekundu, da pozelis da nikad nije, a evo 6 mjeseci poslije zahvaljujem svom drugu sto me ovdje doveo. Ne znam da li ste vi culi za shisha bojze, ali ja jesam. To je mojih 10, vise manje, najboljih drugova. Da, to su moji idioti. :) #peaceout

06.03.2014.

I don't want to live on this planet anymore

U vlastitu naciju, u vlastiti rod se dnevno razocaram milijardu puta. Pocinjem se pitati da li sam ja normalna zbog drugacijih  moralnih i etickih stavova ili sam ja ta koja je za ludjacke kosulje?

Facebook manija

Je li vas dosta vise? Sve neke tuzne pjesme, sve neki (pozor roditelji) "picko-pacenicki" statusi, sve su to "ostavljene djevojke", sve su to "mamini sinovi", sve su to " vidjela sam snijeg u Maju", sve su to "nadji novu ljubav" djevojke, sve su to "muskarci" koji su imali neku k*** u zivotu pa sad placu.. Jel' vas dosta? Jel' se ime mozda u fuckbook ili lovebook promijenilo? Jel' vas dosta neandretalci sto zivite za proklete lajkove na facebook-u, sto kopirate Balaseviceve tekstove i time maloljetnice lozite, sto vam se zivot sveo na to da li vam se neko javio, nije, da li je ta pjesma za vas, ili nije, da li mozda je on bio sa Esmeraldom prije 3 godine 31 Februara dok je Hanifu varao sa Hesusom prije 10 dana? Pa imate li vi ljudi zivot nekakav? Neki izlazak, kafu, smijeh, dernek, knjigu neku dobru, mozda da ocistite nesto po kuci OSIM tastature? Nesto? Kucnog ljubimca, zakazano kod psihijatra? Imate li? Apsolutno mi je preko glave ljudi koji su ograniceni na naslovnu stranicu, na zid Hamdije sina Bogoljuba, ljudi koji se hrane tudjim gramatickim greskama (imam ih i ja garant u ovom postu) pa ih "prosipaju" javno. Sita sam pokusaja covjeka i humanosti. Sita sam nekog pokusaja da budemo normalna nacija, sita sam vas fejsbukasa sto kontrole nad sobom nemate. Sita sam toga da ja jedina uvidjam problem. Da, koristim facebook. Da, dopisujem se s ljudima. Da, imam lajkova na slikama, statusima, pjesmama itd. Ali moj zivot se nije sveo na gluposti iznad napisane. Ja kad izadjem na kafu, na sok, na sta hocete, ja izadjem da popricam malo s ljudima. Odem u shopping, u restoran, odem na planinu, idem pjeske od grada do kuce (sat i po), malo se trznem od ove stolice koja mi je isijas zadala. Malo zivim van ovim okriva monitora. Get a fucking LIFE!

Wanna be Lindsay Lohan


Sta vam je djevojke? Znate to sto vam je ispod ociju? Eh to vam je moje OBRAZ. On ima jedno preneseno znacenje u nasoj tradiciji. Prljavstinu ne moze nista saprati sa njega. Nista na ovom svijetu. Wanna be bad girls.. Sve vas vise ima i sve se vise lozite na to. To su statusi; Lose cure su dobre cure koje nikad nisu uhvacene (ima smisla nekog hajd); Nisi ti los koliko sam losa ja; Losa sam po tvoje vene i zelje; Jel' me neko jebe u mozak ili se ja samo tako cesljam? Znate li vi koja je vasa dragocjenost kao zena? To sto ste u stanju da predvidite svaki korak muskarca, to sto vas inteligencija tjera 3 godine ispred istih, to sto su vasi, bar bi trebali, moralnski stavovi malo bolji od muskih u periodu adolescencije, to sto smo u stanju istrpiti najvecu bol - porod, to sto smo jake. Nisam seksista, ali me zenski rod razocarao. Kao zena, stidim se svojih vrsnjakinja, stidim se njihove price, stidim se onih izbacenih sisa na slikama na feeeeejsbuku, stidim se prica po gradu, stidim se Bajrama, stidim se svega vezanog za moj rod. Grijesiti je okay, ljudi smo.. Na svijet su nas donijeli da na greskama ucimo. Ucimo "dame", a ne da ih ponavljamo da bi nekom bili tema dana. Ucimo "dame", a ne da nas prepoznaju po "stupu" ili "parkusi". Zene su nesto divno, nesto mnogo jako, nesto suzdrzano a opet ekstrovertno, nesto predivno. A vi napaljene maloljetnice (ima ih i starijih) to kvarite. Dovele ste do toga da danas dobijem komentar; ma sve ste vi iste, samo kes, dobro auto i vruc krevet. Fuj. Moj obraz je cist, uvijek bio i ostao. Ne lazem, ne petljam, istina je moj vjeran drug, nisam tip "zakopcana do grla" al' nisam ni tip "vidi one trebice". "Divne dame moje", ne dozvolite da vas okarakterisu kao trebu, kao srce, oko, okano i te gluposti. Ako ces me nekako zvati, zovi me imenom, djevojkom.. Pa jebo majku, pristajem i na kucka (mnogi ce nakon sto ovo procitaju, upravo to reci), al' treba niposto. Cast izuzecima naravno.


Jebaci? Neki, nesto? Molim?

Sta vam je muski? Neki napad hormona, retardirana kokoska u frizideru? Ja cu tacno nervni slom da dobijem. Sta imate od toga sto po gradu pricate da ste neku djevojku (khm) sinoc ili kad vec i da je bilo vruce ili da je bila losa, ili da je ona, pa ti, pa ona..? Jel' vam to ego podize? Znate li kakvi vi u ocima drugih ispadate? Ako su ti ljudi oko vas imalo normalni, pljunut ce vas posred face i reci da se trebate stiditi. Jer i trebate. Sex je normalna pojava, happens everyday, and it feels gooood, al' pricati po gradu, glumiti "the hit jebaca Sarajeva" (cekam i ovu stranicu na facebooku da naprave) je ponizavajuce ne samo za djevojku, vec troduplo za vas. Mozda sad to ne vidite al' za par godina hocete.. Ouuu itekako.

Ljudi moji, ako vas ima medju ovom nacijom olosa, trznite se. Probudite te mozdane celije. S razlogom ih imate. Razmislite sta radite, uljepsajte svaki dan sebi, nekom prolazniku, poznaniku, prijatelju.. Uzivajte u zivotu, manite se tudjih. Borite se za bolje sutra, zivite zivot punih pluca. Zaista se nadam da je u srcima ove "raje" oko mene ostala i trunka humanosti i ljubaznosti jer ispadam jebeni endem medju ovom hujom od naroda. Moje postojanje se svelo na to da sam prokleti endem. Zar sam ja jedina koja se nada tom ljudskom srcu, toj vatrenoj zelji za zivotom, toj ljepoti od istinske ljubavi.. Zar sam jedina mili moji? U sta se ovo narod pretvorio.. Svasta se danas covjekom zove.

28.12.2013.

The burning land

Sta se desava ovdje? Usla sam u jednu sobu. Mala soba sa puno opakih igracaka u njoj. Lanci na krajevima velikog bracnog kreveta, po zidovima posteri djevojki obucene u kozu i haltere, lisice na nocnom ormaricu i vazelin. Niko zapravo nije znao kakva sam ja, sustinu svog bica sam krila od ostatka svijeta vjesto i na mastovit nacin. Tako sam naucila da lazem i naucila slabosti ljudskog uma. Niko nije znao da je ova soba ko stvorena za mene. Taj sex simbol zbog kojeg sam nocima ludila pod tusem, ili ispod deke, je muskarac duplo veci i jaci od mene s lancima u rukama. Nemilosrdan prema mom tijelu, nemilosrdan prema mojoj zelji. Moja je rijec njegova zapovjed. A i mnogo vise od toga. U meni kao da se otvorila kutija zelja kad sam prekoracila prag. Pocela sam pregledavati po sobi, izvrtati ladice, bacati stvari iz velikog ormara kao da listam knjigu svojih zelja. Svaka stvar koju bih nasla, neko sex pomagalo bi u meni jos vecu zelju budilo. Sasvim nestvarno, kad sam sjela na krevet, u sobu je usao muskarac. Od straha sam skocila 2 metra u zrak. Srce mi je strasno lupalo u prsima a lice mi je imalo izraz strave i uzasa. Prisao mi je laganim hodom. Svakim trzajem njegove noge, pritisak mi je rastao. On se primicao, a ja sam se odmicala. Na kraju se on nasao ispred mene, a ja naslonjena uza zid. Moj um je vristao a iz usta nije nista izlazilo. Kao da mi je neko ruku drzao na vratu i time mi s vremena na vrijeme prekidao tok daha. Koliko sam se i bojala toliko sam i uzivala. Kad me pritisnuo uza zid i svoju snaznu ruku spustio na moje bedro zatvorila sam oci. Nisam mogla misliti ni o cemu, nit' me bilo strah.. Zeljela sam da me veze i da me nacini njegovom. I dusom, i tijelom. Da me opsjedne, da me davi, gusi, muci.. Gore sam bila u potpunosti gola a dole su mi samo cipkaste gacice ostale, sve je drugo strgnuo s mene kao da je od papira. Jedna ruka mu je bila meni na vratu, a druga na grudima. Stezao mi j vrat i u ritmu mi dirao prsa, a jezikom mi je drazio vrat. A onda bi mi snazno stegnuo vrat da ostanem bez dana i svojim koljenom dirao moje medjunozje. Ekstaza kakve nema nigdje na svijetu.. Ovakvo sto ne mozete dozivjeti s konzumiranjem alkohola ili droge, ovo je uzitak kakav vam samo majstor svog zanata moze pruziti. Podigao mi je ruke iznad glave i zavezao ih lancima uza zid. Spustila sam glavu i pogledala ga u oci prvi put. Bio je to muskarac pred 30 godinama, smedjih ociju i savrsene gradje tijela. Bio je nagao, potpuno. Nisam ni sigurna da li je usao obucen ili nagao. Osjecala sam se obmanutom, kao da mi je zaposjeo dusu a tijelo sebi uzeo. Zagrizao je rub gacica i poceo ih trgati. Pored mojih molbi i uzdisaja mogao se cuti zvuk kidanja, deranja.. Onako frajerski mi se osmijehnuo i prislonio usa na moje uho. Osjecala sam njegovu ruku na mom stomaku i znala sam da se sprema staviti ga. Samo ga je prislonio a mojim tijelom se prelomio osjecaj zestine. - Zelis li ga? Zelis li da te mucim?- tiho mi je sapnuo na uho. Buduci da nisam od uzitka mogla odmah registrovati i odgovoriti, snazno me uhvatio za kosu i ponovio. - Odgovori mi ili ces pozaliti.- I naravno, ja nisam odgovorila. Koji sam ja mazohista.

24.12.2013.

The burning land

*Nije mnogo proslo od mog odlaska. Zapravo i ptice se sjecaju mojih uzdisaja, rijeke mojih dodira i suma mojih usamljenih noci. Sjecam se svakog koraka, svakog uzasa koji mi je oduzimao dah. Ma sjecam se svega. Sjecam se, sto bi moj otac rekao, kao da je jucer bilo.* Karta me vodila u nedogled. Sebe sam smatrala uvijek snalazljivom osobom medjutim ovaj put sam sama sebe izdala. Vidno polje mi je bilo suzeno na pet metara a ni nervoza nije pomagala. Zvukovi su dopirali do mojih usiju i jasno mi je bilo da se potok nalazi u blizini. Intuicija mi je govorila da tamo gdje ima potok ima i ljudi. Sama se vec satima borim sa sumom. Okruzena granjem, sa grebotinama po rukama i butinama, shvatih da je vrijeme za pauzu. Sjela sam na neku obliznju granu i pokusala odgonetnuti odakle dopire zvuk vode.. Negdje u daljini sam cula i ptice. Vjerovatno one sto borave vec godinama same u ovoj sumi trazeci neki veci smisao od zivota. Isto sam i ja pokusavala. Trazila sam smisao u jebenim granama na zemlji, u zvuku ptica i zvuku.. cekaj, pa zvuk vode dolazi s moje desne strane, ili pak ne? Odlucno sam ustala i krenula prema nekom drvetu. Ova suma je imala tuzan smisao za humor. Naisla sam na bocu vode. I to jos praznu. Koji fail covjece. Vratila sam se gdje sam i bila *Lesi se vraca kuci*. Samo sto je Lesi bio sretan, ja sam ko kakav slavuj bez tona se vratila. Sjedoh na ugrijano mjesto i nastavih gdje sam stala. Misli me odvedose na neko daleko mjesto gdje vrijeme stoji na mjestu. Da li sam ja tvorac vlastite sudbine ili je to vec odredjeno? Koliko ja mogu da ucestvujem u kreiranju vlastitog zivota? Ironija je u ovome; Da mogu, mozda se ne bi nasla u sred sume s kartom u ruci koju ne znam da procitam.. ili sam ja ovdje s razlogom? MOzda me sad treba ujesti/napasti nekakav pickopacenicki pauk i da se "obrazujem" u spidermana? Nesto me snazno vratilo u stvarnost. Nesto mnogo snazno. Kad sam ugledala ruku na svom desnom ramenu, instiktivno sam uhvatila saku i prebacila osobu preko ledja. *Bitch please* Ugledah lice jedne zene. Jedne prelijepe zene obucene u bijelu haljinu. Uljudno sam se izvinula za svoje postupke i pruzila joj ruku da ustane. Nakon kratkog razgovora, ponudila se da mi pomogne. Rekla sam joj da idem prema malom gradicu blizu Doline prokletih. Cudno me pogledala. Pitala sam se gdje ja to idem.. Ne znam ni zasto sam to mjesto izabrala. Mozda zato sto mi je simpa izgledalo na karti? Ma ko ce znati sta je ovom glavom proslo u tom trenutku.. Na kraju me odvela do jedne velike kapije i rekla da sama moram dalje nastaviti. Osjecala sam se kao u nekoj video igrici. *Idemo na sljedeci nivo* Whatever. Ugledah par kuca u daljini i sumu "strave i uzasa" iza mene. Nosila sam svoj dvogled od naocala pa sam mogla razaznati da je u jednoj kuci, tacnije u dnevnom boravku, gorilo svjetlo. Sta cu reci kad pokucam na vrata? Eto, znate, ja posla i dosla. Hotel? Sta ako pricaju neki hakumpuc od jezika i ne uspijem se snaci? Ajajaj. Ponavljala sam jednu jedinu recenicu cijelim putem do kuce. Kad sam napokon dosla do vrata i pritisla zvono, neki kao zvuk pregazene macke, zaboravila sam na sve. Zacrnilo mi se pred ocima. Kao da mi je neko oduzeo pravo na zivot i u sljedecem trenutku mi ga vratio. Probudila sam se na velikom, carskom krevetu prekrivena nekim luksuznim prekrivacem. Osjecala sam se kao princeza na vrhu graska. Ili je ona bila princeza na vrhu neceg drugog? Bilo mi je prevruce i bila sam prezbunjena da bi nastavila lezati. Otvorila sam vrata od sobe i zakoracila prema vratima na kraju hodnika. Kad sam ih otvorila, imala sam i sta vidjeti.

24.12.2013.

L'sastanak

Evo nakon godinu i 4 mjeseca druzenja "preko zice" uspjele smo se dogovoriti oko mog dolaska u njen rodni grad. Pijem kavu (na naskom KAFU) sa bloggerkom GoldenLily. Ne mogu jos uvijek da vjerujem da smo zajedno nakon godinu i 4 mjeseca.. :D Et, imate topli pozdrav od nas dvije!

04.12.2013.

Tango for two?

"Would you dance with me the tango for two? Would you look me in the eyes and say;" Our love is like tango. It takes two to dance."? Would you charish every moment spent with me? Would you love me like you never loved before?  Just give me one sign that you care and I swear that will be your best tango ever. "

03.12.2013.

Angels?

Do they really exist? Do they live beyond our world with their white coats made of heaven clouds or are they just a part of our imagination? Do they stand united when one of us is falling down, making a mistake or do they just watch us with those big eyes wishing they've done something different? When you're about to do something, do they stand beside you holding your hand, standing near you? Sometimes when I'm about to do something that I know it's wrong but I'm doing it anyway, I feel like there's someone looking over my shoulder waiting for the right moment to stop me. And then, it does. Is my guardian angel the sleepy voice inside my head that's always analysing things and moments? What are they? Lost souls of people who died because of someone's stupidity or just souls wondering around looking for someone? I think that they've lost a lot in life, and they've lost because someone wasn't careful enough, and now they have a chance to be careful that someone else doesn't do the same thing. That's what I'm doing. Trying to save my friends from doing some mistakes that I did and suffered for it. I don't want anyone to feel alone as I felt. No one to hold your head when you're crying, no one to say "everything is going to be alright". It feels like your standing on the water and suddenly you wake up wet. You remember standing on the edge, but how did you fall down you don't know. And you fall, and you fall, and you fall.. Until someone grabs your hand. It's like the scene from a movie when you see a light at the end of the tunel. It's the final hope that's going to chance everything. After that, ether you feel like you're made of stone, or you feel like you're ready to gamble. I was a stone. A stone that no one could touch, not thinking about breaking it. I was that somebody that didn't care. I just didn't. My soul was empty, so was my heart. Covered in stones, wishing for someone brave enough to try to take away the stones.. but no one dared. What changed me back was a girl that looked at me in the mirror. She was wearing chains on her neck, enabled to speak, on her arms, enable to come near me, she was forgotten. I don't know exactly what happened that changed me into myself again, but I am grateful. Because now I can help, end the suffer, not make it worse, what I did in that period. And when you feel your power rising in your chest..That moment becomes infinity. In the end you realize you're your own angel. No one can hurt you as much as you can, and no one can save you as you can save yourself. They say, our loved ones who died are our angels, "watching over us", but that's only that they can do. They can't make me do something, they can't stop me. I stopped believing in angels, I started to believe in myself. That I can achieve something, only if I really want to. It's my destiny and no angel can control me. Angels are just funny, little things that appear in children movies, in reality, we're on our own.


Stariji postovi

Where would we be if we couldn\'t dream?
<< 12/2015 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

Vote. :)
kako vam se svidja moj blog? :)
  
pollcode.com free polls 

Budi covjek koji prihvata kritiku od svojih prijatelja, jer ti oni zele pomoci, a ne odmoci.
-Grozno je voljeti, a ne biti voljen.
-Njegov dodir, kao droga koja tece venama, njegove rijeci muzika za moje usi, njegove oci kao zemlja obecanja, njegov osmijeh kao sunce nakon kisnih dana.
-Dobiti razmjevanje u trenutku depresije, je kao obecanje za zivot bez boli.
-Nikad ne moli za oprost, ako si vrijedan toga, zelja ce tvoja uslisena biti.
-Nikad ne dozvoli, neprijatelju da ti suze vidi, to je dar njemu, nasmij se i oprosti njegovoj dusi, i ne dozvoli da ti on snove srusi.
-Proslost je tu da nas podsjeca na sve ono sto smo prezivjeli, a ne da nam buducnost kvari.

-

.. what she said.. :D
"What doesn't kill you, makes you stronger."

the music I hear is my life story.
I'm Safe
Up High
Nothing Can Touch Me
But Why Do I Feel This Party's Over?
No Pain
Inside
You're My Protection..
(Pink- Sober)
----------------------------------------
I found a way to let you in
But I never really had a doubt
Standing in the light of your halo
I got my angel now..
(Beyonce- Halo)
----------------------------------------
Baby you light up my world like nobody else
The way that you flip your hair gets me overwhelmed..
(One Direction- What Makes You Beautiful)
------------------------------------------
Mirror on the wall, here we are again, through my rise and fall you've been my only friend
(Lil Wayne ft. Bruno Mars - Mirror)
-------------------------------------------
What do you feel when you see all the homeless on the street?
Who do you pray for at night before you go to sleep?
What do you feel when you look in the mirror?
Are you proud?
(Pink- Dear Mr. President)
----------------------------------------------
But you think that I can’t see
What kind of man that you are If you’re a man at all Well, I will figure this one out. On my own..
(Paramore- Decode)



MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
10438

Powered by Blogger.ba
-----------------------------------------------