beats by dre cheap

The burning land

*Nije mnogo proslo od mog odlaska. Zapravo i ptice se sjecaju mojih uzdisaja, rijeke mojih dodira i suma mojih usamljenih noci. Sjecam se svakog koraka, svakog uzasa koji mi je oduzimao dah. Ma sjecam se svega. Sjecam se, sto bi moj otac rekao, kao da je jucer bilo.* Karta me vodila u nedogled. Sebe sam smatrala uvijek snalazljivom osobom medjutim ovaj put sam sama sebe izdala. Vidno polje mi je bilo suzeno na pet metara a ni nervoza nije pomagala. Zvukovi su dopirali do mojih usiju i jasno mi je bilo da se potok nalazi u blizini. Intuicija mi je govorila da tamo gdje ima potok ima i ljudi. Sama se vec satima borim sa sumom. Okruzena granjem, sa grebotinama po rukama i butinama, shvatih da je vrijeme za pauzu. Sjela sam na neku obliznju granu i pokusala odgonetnuti odakle dopire zvuk vode.. Negdje u daljini sam cula i ptice. Vjerovatno one sto borave vec godinama same u ovoj sumi trazeci neki veci smisao od zivota. Isto sam i ja pokusavala. Trazila sam smisao u jebenim granama na zemlji, u zvuku ptica i zvuku.. cekaj, pa zvuk vode dolazi s moje desne strane, ili pak ne? Odlucno sam ustala i krenula prema nekom drvetu. Ova suma je imala tuzan smisao za humor. Naisla sam na bocu vode. I to jos praznu. Koji fail covjece. Vratila sam se gdje sam i bila *Lesi se vraca kuci*. Samo sto je Lesi bio sretan, ja sam ko kakav slavuj bez tona se vratila. Sjedoh na ugrijano mjesto i nastavih gdje sam stala. Misli me odvedose na neko daleko mjesto gdje vrijeme stoji na mjestu. Da li sam ja tvorac vlastite sudbine ili je to vec odredjeno? Koliko ja mogu da ucestvujem u kreiranju vlastitog zivota? Ironija je u ovome; Da mogu, mozda se ne bi nasla u sred sume s kartom u ruci koju ne znam da procitam.. ili sam ja ovdje s razlogom? MOzda me sad treba ujesti/napasti nekakav pickopacenicki pauk i da se "obrazujem" u spidermana? Nesto me snazno vratilo u stvarnost. Nesto mnogo snazno. Kad sam ugledala ruku na svom desnom ramenu, instiktivno sam uhvatila saku i prebacila osobu preko ledja. *Bitch please* Ugledah lice jedne zene. Jedne prelijepe zene obucene u bijelu haljinu. Uljudno sam se izvinula za svoje postupke i pruzila joj ruku da ustane. Nakon kratkog razgovora, ponudila se da mi pomogne. Rekla sam joj da idem prema malom gradicu blizu Doline prokletih. Cudno me pogledala. Pitala sam se gdje ja to idem.. Ne znam ni zasto sam to mjesto izabrala. Mozda zato sto mi je simpa izgledalo na karti? Ma ko ce znati sta je ovom glavom proslo u tom trenutku.. Na kraju me odvela do jedne velike kapije i rekla da sama moram dalje nastaviti. Osjecala sam se kao u nekoj video igrici. *Idemo na sljedeci nivo* Whatever. Ugledah par kuca u daljini i sumu "strave i uzasa" iza mene. Nosila sam svoj dvogled od naocala pa sam mogla razaznati da je u jednoj kuci, tacnije u dnevnom boravku, gorilo svjetlo. Sta cu reci kad pokucam na vrata? Eto, znate, ja posla i dosla. Hotel? Sta ako pricaju neki hakumpuc od jezika i ne uspijem se snaci? Ajajaj. Ponavljala sam jednu jedinu recenicu cijelim putem do kuce. Kad sam napokon dosla do vrata i pritisla zvono, neki kao zvuk pregazene macke, zaboravila sam na sve. Zacrnilo mi se pred ocima. Kao da mi je neko oduzeo pravo na zivot i u sljedecem trenutku mi ga vratio. Probudila sam se na velikom, carskom krevetu prekrivena nekim luksuznim prekrivacem. Osjecala sam se kao princeza na vrhu graska. Ili je ona bila princeza na vrhu neceg drugog? Bilo mi je prevruce i bila sam prezbunjena da bi nastavila lezati. Otvorila sam vrata od sobe i zakoracila prema vratima na kraju hodnika. Kad sam ih otvorila, imala sam i sta vidjeti.

Where would we be if we couldn\'t dream?
http://ivone94.blogger.ba
24/12/2013 18:42