beats by dre cheap

Vlasnica najtrazenije robe na svijetu

 Vidjali su je cesto po gradu kako nosi teske kese iz prodavnica odjece i iz nekih prodavnica sa namirnicama. Uvijek strogo dotjerana, savrsena plava boja kosa uvijena pri krajevima, sminke malo ali sasvim dovoljno da s naglase opasne crte njenog lica, vitak vrat i struk naglasavali su lancici i suknje jednostavnog kroja, nikad iznad koljena, i bluza sa tek po nekom sarom cisto da udovolji pogledima prolaznika. Jednom je prelazila ulicu, sjecam se nije bilo tako davno, razgovarajuci na telefon. Nosila je dvije kese u rukama, torbu na ramenu a sta mi je skrenulo pogled prema njoj, bio je drecavi crveni karmin na lijepim usnama. Savrseno joj je pristao uz blijedu put. Govorio je, sam od sebe, dosta o njenom karakteru, kao sto i inace crvena boja radi. Skoro da ju je udarilo auto, naravno nije bila njena krivica. Od soka, zbog ruznog zvuka kocnica, zaustavila se ali nije nista rekla. Samo je pogledala muskarca za volanom, i otisla. Ostao je sokiran. Izraz njegovo lica, nakon sto je ona nastavila hodati, rekao mi je da se poznaju.. Ali ne bas po lijepom iskustvu. I tako, svako jutro, iz svog frizerskog salona, gledao bi nju kako prelazi ulicu, ulazi u par, omiljenih sebi, ducana, uzima uvijek isto i odlazi na posao. Radila je u vodecoj firmi za biohemijska istrazivanja. Vidno je na njoj bilo da ne radi tek bilo gdje, vec da njena pozicija osigurava dobrinos, novcani, toj firmi. Izgledala je opako, kao sudija, a njezne oci, boje neba, odavale su je u dusi. Bila je ideja, ideja koju nikad nisam zaboravio.

Cak i ovaj, potpuno njoj nepoznat, covjek bio je zaljubljen u njenu vanstinju, onemogucen da shvati da mozda i nije ona kakvom se cini. Covjekova najgora pretpostavka je da si ono sto nosis, ili da sudi knjizi po koricama. Najgora stvar ikad. A to je njoj islo pod ruku, itekako. Niko nije mogao znati, sta se krije iza plave, barbi, kose i crvenog karmina.

Vidjeo sam je opet sljedece jutro.  Ovaj put, ja mislim prvi i zadnji, u trenerci. Obicna crna trenerka, adidas patike i gornji dio trenerke. Zavezana kosa u cvrst rep, suncane naocale. Predpstavio sam da ih je stavila jer nije imala sminke..Ovaj put joj je plava kosa bila malo duza, ali sam predpostavio da je drugacija kosa, odnosno njena duzina, kad se zaveze u visoki, konjski rep i kad se uvijek. Pogledom sam je otpratio do obliznje teretane. Gole kroz prozor sam ugledao djevojku u istoj trenerci kao i ona, iste suncane naocale ali drugacija boja kose. Totalno sam bio zbunjen. Na cas je bila plava, a sad.. smedja. Kako je moguce? Zazvonio mi je telefon i dok sam zavrsio razgovor sa sefom, totalno sam zaboravio sta sam upravo dozivjeo. Dosla mi je roba, i morao sam otici preko ulice, iza coska do jednog italijanskog restorana, po nju. Mrzio sam popis robe, to je uzasan posao i komplikovan. Za druge to nije bilo nista osim papirologije, za mene? Ubistvo, smrt. Automatski mi dan propadne. Da se razumijemo, ja kao jedan obicni frizer i nisam primao neku veliku robu, koji litar sampona, regeneratora, rucnici, nove cijevi ako mi trebaju za pranje kose, cesalj i koju cetku. I ista ta roba, rijetko je dolazila. Medjutim, znam sta mislite.. cemu toliko jadikovanje oko robe, koje ima toliko malo? Znate, moj sef je kreten. I to ne ona klasicna, klosarska varijanta, vec onaj ortodoksni kreten koji apsolutno nema razumjevanja, nema suosjecanja i vjerovatno da je svoju dusu bogu prodao. Onako za litar sampona. Isti taj moron, od mene je zahtijevao, svaki put kad dodje roba, inventuru da napravim. Roba mi je uvijek dolazila u sredini sedmice, srijeda ili cetvrtak, nikad u nedelju. Kada bi se trebala inventura raditi, jer je kraj te sedmice, ili na kraju mjeseca. I onda bi u tom periodu, odnosno u toj sedmici morao obaviti dvije inventure. A svako ko radi s robom, bilo kakvom, osim onom ilegalnom, zna koliko je to dosadan posao. On, kao vlasnik od jednog superiornog frizerskog salona, sa dugim dosjeom punog glupostima, nije trebao na taj nacin da radi. Jer stvara nama konfuziju, a s tim i sebi. Medutim nije dao progovoriti nikad. Znate.. mrzim svoj posao.

Ona je bila vlasnica najtrazenije robe u gradu. One koja se ne moze kupiti, a da je dobra, ona koja i kad se kupi nije jeftina, a nijedna vlasnica nije bila kao ona. Lijepa, odvazna, snazna, dotjerana u bilo koje doba dana. Bila je vlasnica kakve nije bilo i svako ko je bio s njom znao je. Nekad joj se cinilo da njena lista nema kraja.. Lista cega? Pa lista onih s kojima je bila.

Napokon sam zavrsio tu citavu farsu oko inventure i krenuo da zakljucam radnju. Cuo sam zvuk motora iza sebe i refleksno se trznuo i okrenuo. Bilo je vec 12 sati navecer, zadnji klijent me izmorio, do ovih sati. Gospodicna je trazila savrsenu frizuru da joj napravim jer ima neki event veceras, a kosa joj je bila gora od slame. Potrosena, suha, malo plava, malo crvena, pomislih od blansa se ispralo. Bas je bila urnebes. Bio je to crveni motor, onaj sto sa strane ima plamen. Momak ga je vozio i djevojka je bila s njim. Obgrlila ga je oko struka i nije pustala. Kad su stali, spustila je noge na pod, vjerovatno da ih odmori. Ja nisam skretao pogled, jer je djevojka bila famozna. Tako obicna, nas grad je uvijek bio poznat po lijepim djevojkama *niko kao sarajke*, a opet mi je oduzimala dah. Nije me bilo strah sto joj vjerovatno momak vozi motor i sto bi mi vjerovatno udesio pola face. Zahtjevao sam da doticnoj vidim oci. Plave kao nebo, nevine u odnosu na njen ostatak tijela. Tako njezne sto je bila susta suprotnost njenoj tamnoj sminci. Cek, cek, cek.. Ja te oci znam. Mislim, poznate su mi.

Mozete zamisliti njegov sok kad je shvatio da te biserne oci pripadaju onoj gospodjici iz firme. Ona dama, je po noci sasvim druga licnost.


*next sooooon*

Where would we be if we couldn\'t dream?
http://ivone94.blogger.ba
09/07/2014 15:52